OPREZ: Kako prepoznati nelegalne online prodavnice?

Online prodaja je naglo skočila tokom korona pandemije i trend se nastavio. Da ima svoje prednosti – ima, da je povećan broj prevara – povećan je. Zato, u ovom članku želim da kratko i jasno objasnim kako da prepoznate lažnu, tj. nelegalnu, online prodavnicu.

#1 Nisu svi sajtovi legalne online prodavnice

Pre svega moram da naglasim da postojanje sajta ne znači i da je ta online prodavnica legalna. Danas sajt može svako napraviti za par sati i početi da prodaje, međutim to ne znači da se iza sajta nalazi firma.

Često oni koji prodaju na crno preko društvenih mreža ili online pijaca naprave sajt pa počnu i tu da prodaju, ali nastave da prodaju na crno.

Zato obavezno proverite sajt pre kupovine, o čemu pišem u narednom pasusu.

#2 Proveri podatke o prodavcu

Ovo je prvo, osnovno i najvažnije što morate da uradite – proverite da li je trgovac registrovan.

Svaka legalna online prodavnica mora da na vidno mesto (najčešće na dnu sajta) navede svoj PIB, matični broj, naziv i adresu, a svi ti podaci moraju da se nalaze i na sajtu APR-a.

Nekada prodavac ne stavlja ove podatke u podnožju sajta (mada je obavezno) već na nekoj drugoj stranici, recimo „kontakt“ ili „o nama“, pa proverite i tamo.

Bitno: samo adresa nije dovoljna jer često i oni koji rade na crno stavljaju adresu kako bi sve izgledalo „legitimno“, a adresa bude lažna. Dakle, moraju biti navedeni i ostali podaci.

Ukoliko nigde nisu naznačeni svi pomenuti podaci, vrlo je verovatno da iza sajta stoji fizičko lice i u tom slučaju nikako nemojte nastavljati sa kupovinom.

#3 Prodaja preko društvenih mreža

Ako neko nešto prodaje isključivo preko društvenih mreža, a pritom nigde ne stoje podaci firme, u 99.9% slučajeva se radi o fizičkom licu.

Svaki registrovan prodavac će vas uputiti na zvanični sajt svoje online prodavnice kako biste obavili kupovinu. Na tom sajtu možete da proverite sve podatke, što sam naveo u prvom savetu. Ukoliko nema sajt, onda će svoje podatke istaći na društvenim mrežama.

Na sajtu Zaštite potrošača možete pronaći i tzv. „Crnu listu online prodavaca„. Ova lista svakako nije potpuna i ažurna, ali može biti početna tačka.

#4 Sumnjivo niske cene

Ukoliko neki proizvod kod većine košta od 4.000-5.000 dinara, a kod jednog košta 1.000 dinara (što je čak ispod nabavne cene), vrlo je verovatno da to nije legalan prodavac. Zašto? Jer nelegalni prodavci ne plaćaju nikakve poreze i nemaju troškove poslovanja pa mogu da drže veoma niske cene kako bi privukli kupce.

Kod skupih proizvoda cena ume dosta da varira i između legalnih online prodavnica. Pronađite legalnu online prodavnicu sa najnižom cenom (npr. preko sajta ePonuda) pa se vodite time: ako je neka cena znatno niža čak i od te, bolje uradite proveru te online prodavnice prateći savete iz prvog koraka.

#5 I registrovani prodavci nekada rade na crno

Do sada je bilo lako primeniti savete, ali postaje komplikovanije. Naime, neretko se dešava da se neko registruje uredno u APR-u da obavlja delatnost i postavi podatke na sajt (o čemu sam pisao u prvom pasusu), ali ipak posluje na crno, tj. ne izdaje račune.

Ovo ne možete znati dok ne napravite prvu porudžbinu, jedino možete pokušati da nađete neka iskustva na internetu ili od poznanika.

Uglavnom ćete pronaći na internetu negativna iskustva o takvoj online prodavnici, ali ako ne nađete ništa, možete negde postaviti pitanje pa sačekati da ljudi napišu svoja iskustva.

Bonus: Sertifikati ne garantuju ništa

Kod nekih online prodavnica ćete negde možda videti neki sertifikat na kojem piše da je taj prodavac proveren, pouzdan, od poverenja, i slično.

Ovih sertifikata ima dosta, čak ih može i svako napraviti, a mogu se i kupiti, pa pišem par pasusa o njima.

Prva vrsta sertifikata su oni koje može svako kupiti.

Čitav biznis nekih firmi se svodi na to da nude sertifikate drugim firmama po nekoj ceni. Ovakvi sertifikati nemaju nikakvu težinu jer ih dobija svako ko plati bez obzira kako posluje, a i može ih izdati bilo ko.

Dakle, ovakvi sertifikati potvrđuju samo da se radi o registrovanom prodavcu (ako i to), ali ne i da li taj prodavac vodi online prodavnicu koja je u skladu sa zakonima.

Sa druge strane imamo i pouzdanije izdavače sertifikata (takođe se plaćaju) koji nose neku težinu jer firme moraju proći testove kako bi mogle da ih dobiju.

Ovakvi sertifikati potvrđuju da se radi o registrovanom prodavcu, da sajt poseduje sve elemente koje mora da poseduje u skladu sa zakonima, ali ne garantuje da prodavac sve radi legalno. Recimo, ne garantuje da ćete dobiti fiskalni račun nakon kupovine.

Ako online prodavnica nema nikakav sertifikat to ne znači da posluje nelegalno. Naprotiv, većina legalnih online prodavnica u Srbiji ne plaća nikakav sertifikat jer nemaju potrebu za time.

Ako pak vidite sertifikate na nekoj online prodavnici, to opet ne znači ništa i ne treba da vam bude indikator da li je ta online prodavnica legalna ili nije.

Za kraj: u čemu je problem?

Problem je što prodavce na crno ne kažnjavaju. Inspekcije koje inače kontrolišu legalne prodavce ne kontrolišu one koje prodaju na crno jer… pa nisu registrovani.

Čak i da prijavite inspekciji neku nelegalnu online prodavnicu, inspekcija će vam samo reći da oni ne mogu da vrše kontrolu nad fizičkim licima već samo nad firmama.

Zato, uvek pažljivo proverite online prodavnicu pre prve kupovine (čemu i služi ovaj članak). Ako vam je sve delovalo ok, a ipak ste bili prevareni, možete podeliti svoje iskustvo ispod u komentaru.

Infografik

Stefan Marjanov
Stefan Marjanov

Diplomirani inženjer informatike. Aktivno se bavim informacionim tehnologijama oko 13 godina, a nešto kraće i veb dizajnom. Takođe, osnivač sam ovog bloga na kome radim i pišem više od 10 godina. Ako želite da podržite moj rad kliknite ovde.

Budi u toku

Mrzi te da redovno posećuješ blog kako bi bio/la u toku sa objavama? Unesi svoj email i blog će ti jednom mesečno slati nove objave. Bez spama, odjavi se bilo kada.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *